-Piše: Borivoje Ćetković

Šantićeva poznata roduljubiva pjesma „Ostajte ovdje” aktuelna je i danas kada mnogi napuštaju rodnu grudu i u evropskim zemljama traže posao i hljeba. Mladi i obrazovani ljudi, iz država „regiona”, sa izuzetkom Slovenije, u najproduktivnijem životnom dobu, bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost, odlaze u inostranstvo. Pjesmu „Ostajte ovde” veliki srpski pjesnik i akademik posvetio je bosanskim muslimanima (danas Bošnjacima), koji su nakon uspostavljanja nove austrougarske vlasti napustili zemlju i naselili se na prostoru Osmanskog carstva. Rodoljubivih pjesnika kakav je bio Šantić nema, mlade niko ne zaustavlja, niti koga brine što je na ovim prostorima nastala pustoš. Pojedine oblasti, značajni djelovi teritorije država „regiona”, ispraznili su se – ostali su u njima stari i bolesni.

Kakva nam je perspektiva? Zasad, nikakva.

U državicama nastalim nakon razbijanja Jugoslavije u punom razmahu su pljačkaški kapitalizam i nacionalizam, s prepoznatljivim odrednicama fašističke ideologije (nepriznavanje i negiranje partizanskog antifašističkog pokreta, rehabilitacija kvislinga, podjela na „mi” i „oni”, mitski odnos preme prošlosti, mržnje, netolerancija). Zato i ne treba da čudi da, od početka devedesetih godina, nikada nijesu bili gori odnosi među vodećim državnim „elitama”. Vrijeme je da vladajuće vrhuške shvate (nije bitno o kojem se poluprotektoratu radi) i da priznaju:1989. godine nije pobijedio narod već kapitalizam.

Novi velikaši, pomognuti spolja, unijeli su razdor u narod koji je decenijama živio normalnim životom, solidarno, bez vjerske i nacionalne mržnje. I baš taj izmanipulisani narod, obični ljudi, najviše je stradao u međusobnom ubijanju i ćeranju. Domospremna, nesuđena šlager- pjevačica Kolinda, ajatolah Bakir i renegat Dodik neka saopšte koliko je u bratoubilačkom ratu ubijeno običnog naroda, sirotinje, dok elite i njihove porodice nijesu imale gubitaka- stekle su bogatstvo i političku moć. I danas, u miru, obični ljudi, naročito mladi, najviše su pogođeni eksploatatorskim društvenim odnosima i politikom koju vode upravljačke „elite”- masovno se bježi iz zemalja „regiona” u EU.

Počnimo sa Hrvatskom- članicom EU, u kojoj je 250. 000 ljudi napustilo zemlju za četiri godine dvije HDZ-ove vlade. Kakav bezobrauzluk: političari se hvale da je nezaposlenost u Hrvatskoj među najvećima u EU, a smanjili su je iseljavanje i demografija. Drska je laž da će za koju godinu trend iseljavanja posustati i prestati- on se povećava srazmjerno sa privrednom zaostalošću. I u Srbiji je iseljavanje pitanje svih pitanja. Prema podacima OECD- a, Srbiju je od početka vijeka napustilo oko 654. 000 ljudi, toliko da su izgubili čitav Novi Sad i Niš, a najviše odlaze mladi između 15 i 24 godine. Vlada donosi mjere za sprečavanje emigracije, Vučiću puna usta brige o budućnosti „njihove dece i unuka”, dok se iz Srbije sve više odlazi. A šta će biti ako bude primljena u EU, nije teško pretpostaviti- u iseljavanju će se izjednačiti sa Hrvatskom. I u BiH ista tužna priča- za šest godina (od 2013. do 2019), državu je napustilo 530. 000 stanovnika. Crna Gora je specifična po tome da se gotovo niko u državnim institucijama ne bavi iseljavanjem. Zna se da se sjever države prazni i da će nakon što Njemačka, od 2020. godinedonese propise o olakšicama pri useljavanju, prema nekim procjenama iz zemlje poći oko 10. 000 stanovnika. Iz Sjeverne Makedoniji su 2016.godine emigrirala 20. 562 stanovnika, što je rekord u poslednjih 15 godina. Najviše se iseljava ljudi na krajnjem istoku zemlje sa novim imenom- posla nema, a živi se paćenički.

Da zaključimo: u novonastalim „suverenim” državicama bivše Jugoslavije kruži bauk iseljavanja i bijele kuge - mali su nam životni prostori da bismo opstali na periferiji i polu- periferiji svjetskog kapitalizma.

---